Otok Lošinj

ŠPAROGA (lat. Asparagus officinalis L.)

ŠPAROGA U MOJEM I TVOJEM VRTU

Još se naziva beluš ili vilina metla. Višegodišnja je biljka iz porodice ljiljana koja ima drvenastu i bodljikavu stabljiku. Raste samoniklo i kultivira se. Kultivirana može narasti do jednog metra. Samoniklo raste uz obalu, među kamenjem i makijom, uz puteve i na livadama. Beru se mladi zeleni izdanci koji su gorkastog okusa. Bere se od travnja do lipnja.

NUTRITIVNA VRIJEDNOST

Šparoga ima nisku energetsku vrijednost, 100 g jestivog dijela sadrži 25 kcal (105 kJ) te mnogo vitamina C - 23 mg %, karotin, B vitamine i 93 % vode. Bogata je mineralima, prosječno oko 600 mg %, od čega više od trećine otpada na kalij, a ostalo su fosfor, kalcij, magnezij, željezo, bakar i cink. Ima vrlo malo bjelančevina 3,6 %, masti 0,1% i ugljikohidrata 3,8%. Vanjski slojevi šparoge sadržavaju najviše vitamina i mineralnih tvari te ih stoga treba pripremati neoguljene.

KONTRAINDIKACIJE: Ne preporuča kod osoba koje su nervozne ili pate od nesanice. Ne smiju je uzimati osobe s kroničnom upalom bubrega, zglobova, s oboljenjima srca i živaca. Kod nekih osoba miris šparoge može izazvati alergijsku reakciju praćenu suzama i kihanjem, a kod osjetljivijih i osip pa stoga trebaju izbjegavati kontakt s biljkom.

GASTRONOMIJA

Šparoge se pripremaju najčešće pirjane, kuhane i zapečene, mogu se prokuhane zamrznuti te konzervirati u salamuri. Najbolje su za pripravku juha, variva i salata. Kuhaju se tako da se izdanci zavežu u snopić i stave u duboki lonac s vrhovima prema gore. Vodu naliti do polovice njihove visine. Kuhati poklopljene, a najviše čuvaju hranjive sastojke kuhanjem na pari. Drvenasti dio stabljike može se iskoristiti za kuhanje variva ili za poboljšanje okusa u juhama.

VAŽNO JE ZNATI

Stariji izdanci šparoge su drvenasti i sadrže mnogo celuloze, pa su teško probavljivi. Ako se šparoge češće konzumiraju, i u većim količinama, mokraća poprima karakterističan neugodan miris, što je dokaz da potiču izlučivanje štetnih tvari iz organizma.

ZANIMLJIVOSTI

Egipćanima je šparoga bila sveta biljka pa su je uz celer ostavljali u grobnica kao dar za mrtve. Šparoga potječe s Istoka, a u Kini se koristila još 3000 g.p.n.e. kao lijek protiv kašlja, čireva i oteklina. Smatralo se da ublažava bolove u nogama te se koristila u pripremanju kupki. Na francuskim dvorovima bila je popularna kao diuretik, a koristili su je i kao afrodizijak.

LOŠINJSKI LUK (lat. Allium ampeloprasum var. lussinese)

LOŠINJSKI LUK U MOJEM I TVOJEM VRTU 

Ovaj varijetet luka opisao je i imenovao lošinjski prirodoslovac Ambroz Haračić koji ga je pronašao na otočiću Karbarus, kilometar udaljenom od zapadne obale Lošinja. Lošinjski luk razlikuje se od srodnih svojti po dva mala šiljka na drškama prašnika vanjskog kruga. Cvjetovi su bijeli ili ljubičasti, a stoje na dugim cvjetnim stapkama. Složeni su u kuglasti rahli cvat promjera 5 do 10 cm. Ima debelu i okruglu stabljiku koja u donjem dijelu nosi uske listove.

NUTRITIVNA VRIJEDNOST

Mlada biljka bogata je vitaminom C te bioaktivnim sastojcima, mineralima i vitaminima.

GASTRONOMIJA

Divlji luk bio je u prošlosti glavna namirnica, u vrijeme II. svjetskog rata čak 80% stanovništva cresko-lošinjskog otočja koristilo ga je u prehrani. Lošinjani divlji luk najčešće spremaju s otočnom janjetinom, u maneštri ili sirov na salatu. Može se kiseliti te spremiti kao začin za varivo.

VAŽNO JE ZNATI

Divlji luk po obliku podsjeća na poriluk i ima aromatičan miris po luku. Postoji mišljenje da je ova vrsta luka izvorna vrsta od koje je kultiviranjem razvijen poriluk (Allium porrum L.) Zbog intenzivnog mirisa prije priprave dobro ga je malo prokuhati.

ZANIMLJIVOSTI

Lošinjski divlji luk najviše oprašuju primorske bodljaste ose roda Scolia koje izgledaju pomalo zastrašujuće, ali ukoliko ih se ne uznemirava, uglavnom su bezopasne.

BORAŽINA (borago officinalis)

BORAŽINA U MOJEM I TVOJEM VRTU

Borago officinalis, (porodica Oštrolista) naziva se još i borač. Jednogodišnja je zeljasta biljka visine 15 do 70 cm. Stabljika je uspravna, razgranjena i šuplja tamnozelene boje, no budući da je cijela prekrivena sitnim bjelim dlačicama, čini se kao da je srebrnkasta. Stabljika je mesnata i sočna a listovi suženi u peteljku. Cvjetovi su zvjezdasti, s pet šiljastih latica i crnim vrhovima prašnika, skupljeni u obješene rahle cvatove. Kruna cvjetova nebeski je plava, ljubičasta ili bijela. Latice su ušiljene, pri dnu srasle u kratku cijev. Biljka je zbog svog nektara omiljena ispaša pčelama. Cvate od travnja do kolovoza. Samonikla je u Sredozemlju i južnoj Europi, a uzgaja se u cijelom svijetu. Samoniklo raste i najbolje uspijeva na neuređenim divljim područjima s rahlom zemljom. Uzgaja se jednostavno tako da je nakon prvog sijanja teško zadržati pod kontrolom u vrtu pa je mnogi smatraju korovom. Ne traži često zalijevanje, a može se uzgojiti iz sjemena odmah nakon što prođe vrijeme smrzavanja tla. Uzgojena u lončanici u zatvorenim prostorima traži puno topline i sunca.

NUTRITIVNA VRIJEDNOST

Cvjetovi i stabljika koriste se u kulinarstvu a iz sjemenki boražine dobiva se ulje za ljekovite svrhe i pripravke prirodne kozmetike. Biljka je aromatičnog mirisa i okusa koji podsjeća na luk ili krastavce. Listovi boražine sadržavaju dosta vitamina C i kalija. Ulje boražine dobiveno hladnim tiještenjem sjemenki bogato je nezasićenim masnim kiselinama, te ima najveću koncentraciju gama-linolenske kiseline (koja sprječava nastanak upala) u prirodi. Bogata je omega-3 masnom kiselinom (linolnom kiselinom 42%) i omega-6 masnom kiselinom (linolenskom kiselinom 22%) koje tijelo ne može samo sintetizirati pa je neophodan unos ovih kiselina. Ulje nema mirisa. U nekim je zemljama ulje boražine službeno uvršteno kao pomoćno ljekovito sredstvo za neishranjenost. Vrlo je koristan dodatak starijim osobama i djeci u dobi intenzivnog rasta, te u svim kurama oporavka nakon bolesti.

GASTRONOMIJA

U kulinarstvu se koriste svježi listovi i cvjetovi. Iako je listove boražine najbolje čuvati u octu, mogu se koristiti i sušeni. Na taj način zadržavaju malo arome, a kako bi se bolje sačuvali potrebno ih je odmah nakon ubiranja sušiti u prozračnoj prostoriji bez vlage. U trgovinama se može kupiti mljevena i sušena. Zbog osvježavajućeg i kiselkastog okusa nalik krastavcu, boražina je idealan dodatak salatama od sirovog povrća, jelima od skute, sirnim namazima i jogurtima te krem juhama. Sitno nasjeckana može poslužiti kao umak za tjesteninu, a blanširani listovi koriste se kao zamjena za špinat. Ušećereni ili kandirani cvjetovi boražine služe za dekoraciju salata ili slatkih jela od voća. Može ih se i zalediti u kockicama te servirati uz ljetne napitke, koktele i sokove. Stabljike se pak dodaju u punč, vinske kupove ili pića s džinom.

VAŽNO JE ZNATI

Zbog visokog udjela višestruko nezasićenih masnih kiselina, ulje boražine sklono je užegnuću pa se preporuča skladištenje na suhom, tamnom i hladnom mjestu. Termičkom obradom vrlo brzo se uništavaju aroma i svi karakteristični okusi, pa listove i cvjetove treba dodati netom prije posluživanja jela.

ZANIMLJIVOSTI

Upotrebljava se u liječenju već više od 700 godina. Ime roda Borago, odnosno borač, dolazi od arapske riječi buhuray što znači “otac sirovosti”, a ime je dobio zbog dlakavih listova. U Europu su je donijeli Arapi u srednjem vijeku. .U nekim jezicima je naziv za borač korijenski vezan uz krastavac, pa se tako u prijevodu sa švedskog, finskog, ruskog ili baltičkih jezika naziva "krastavac biljka". Među ratnicima starog doba smatrala se biljkom koja daje hrabrost i snagu. Rimljani su imali izreku "Ego borago gaudia semper ago." - Borač mi uvijek daje radost (životnu snagu, hrabrost). U Latinskoj Americi se listovi boražine koriste za liječenje plućnih oboljenja, Kinezi listove pune i rolaju. Boražina je tradicionalni sastojak Pimm's No.1, pića na bazi džina koje je prije stotinjak godina izmislio vlasnik restorana "Pimm's" u Londonu.