Povijest i kultura
Legenda o nastanku otoka
Istraživanja su pokazala da su otoci cresko - lošinjske otočne skupine bili naseljeni još u neolitiku, a možda već i koncem paleolitika. Mnoge su civilizacije nastanjivale cresko - lošinjsko otočje, od starog plemena Ilira i Liburna, zatim Grka, Rimljana, Austrijanaca i Talijana, pa sve do Hrvata koji i danas žive na ovim područjima.
Povijest i prvo spominjanje cresko-lošinjskog otočja seže u daleku prošlost, u doba antike, kada se prvi put pojavljuje pod imenom Apsyrtides. Nastanak tog imena povezan je s grčkim junakom Apsirtom i slijedećom legendom...
Kralj Eeta iz Kolhide imao je kćer Medeju, čarobnicu. Njegovo kraljevstvo bilo je bogato, posjedovao je zlatno runo. Medeja je bila zaljubljena u Jasona, moreplovca. Jason je uz pomoć Medeje uspio ukrasti zlatno runo te sa svojim Argonautima, posadom, pobjegao brodom Argo. Kraljev sin, Apsirt, krenuo je u potragu za zlatnim runom. Medeja je uspjela nagovoriti brata na pregovore te ga je Jason ubio. Medeja je rastrgala Apsirtovo tijelo te njegove udove pobacala u more. Od njegova tijela nastali su otoci, Apsyrtides.
Kula u Velom Lošinju
Venecija sredinom XV. stoljeća za potrebe obrane Velog Lošinja gradi samostojeću okruglu obrambenu kulu s maškulama na kamenim konzolama. To je tipična renesansna okrugla kula - debelih zidova i razmjerno niska da bi izdržala topovsku paljbu. Gornji dijelovi zidina izbačeni su vani, što je omogućavalo da se napadače bolje gađa. Krunište kule doživjelo je s vremenom najviše izmjena, tako da do nas nije došlo u izvornom obliku.
Lošinjani su, da bi zaštitili svoj imetak kako od turskih tako i od uskočkih prodora, pa u pojedinim razdobljima i od drugih neprijatelja Venecije, samoinicijativno organizirali pomorsku obranu naselja. Kasnije kada su se prilike promijenile Kula će ostati bez posade i biti prepuštena propadanju. Godine 1774. bila je doduše obnovljena, ali Mletačka je Republika u Napoleonovim ratovima naskoro nestala s povijesne scene, a novoj gospodarici kvarnerskih otoka Austriji velološinjska utvrda nije potrebna. Tek 1911. godine Centralna komisija u Beču, možda po preporuci nadvojvode Karla Stjepana, obnavlja zidove, ali ne i krov i međustropnu drvenu konstrukciju, pa se propadanje objekta nastavilo.
Uprava za zaštitu kulturne i prirodne baštine, Povjerenstvo u Rijeci, započinje 1992. s projektom obnove Kule izradom projektne dokumentacije, a radovi na objektu počeli su 1997. godine, i to sredstvima Grada Malog Lošinja i talijanske pokrajine Veneto. Tom su prigodom popravljeni zidovi i izgrađeni novo drveno krovište te nova međustropna drvena konstrukcija. Godine 1991. tijekom arheoloških istraživanja ispred Kule utvrđena je temeljna stopa, a u istraživanjima u unutrašnjosti utvrde 1997. otkriveno je da se građevina temelji na kamenu živcu. Postavši Muzejsko-galerijskim prostorom, što jamči stalnu brigu o tom značajnom objektu graditeljske baštine, Kula je za javnost otvorena 2000. godine.
Župna crkva sv. Antuna u Velom Lošinju
Župna crkva Velog Lošinja, Sv. Antuna Opata Pustinjaka izgrađena je na mjestu prve manje crkve iz XV. st. U XVII. stoljeću stara crkva je srušena, a gradi se nova, veća trobrodna bazilika, koja se 1774. godine pregrađuje iz temelja, i gradi treća po redu, današnja raskošna barokna crkva. Velološinjski kapetani župnu su crkvu raskošno opremili sa sedam oltara te mnoštvom slika i drugih umjetnina. U crkvi se nalazi najbogatija galerija slika talijanskih majstora na kvarnerskim otocima: B. Vivarinija; B. Strozzia, L. Quarena, F. Hayeza, L. del Cossa, F. Polenza. Unutrašnjost crkve zadivljuje orguljama mletačkog majstora Callida te prekrasnim reljefima, kipovima i slikama među kojima se ističe Bogorodica i sveci Vivarinija. Ta je crkva pravi muzej, najznačajniji na Kvarnerskim otocima. Nedaleko od crkve nalazi se Venecijanski zvonik iz XV. st.
Legenda o sv. Gaudenciju
Prema predaji, Gaudencije (hrvatski Veseljko) je rođen u 11. stoljeću u zaseoku pored Osora, Tržiću. Redovnik benediktinac, osorski biskup. Istjeran iz grada, živio je u spilji na Osoršćici. Tamo je prokleo sve zmije otrovnice, zato na otoku nema zmija otrovnica. I one koje bi ljudi donosili izvana nakon kratkog vremena uginu. Spilja još postoji, ljudi je rado posjećuju. Posjetitelji spilje rado uzmu kamenčić iz spilje koji ih štiti od zmija otrovnica bilo gdje po svijetu.
U osorskoj katerdali nalazi se kip sv. Gaudencija, oko njegovih nogu obavija se zmija.
Sveti Gaudencije (Gaudentius Auxerensis) rođen je u Tržiću, sada napuštenom selu, nedaleko Osora. U Osoru djeluje od 1018. do 1042. (odnosno 1044.) godine. Bio je veliki kulturni i narodni preporoditelj. Dao je sagraditi samostan sv. Petra za muškarce i sv. Marije od milosti za žene. Osor je postao jaki glagoljaški centar, što nije odgovaralo nekim osorskim plemićima koji su iskoristili nestabilnost u papinskoj državi i nasrnuli na njega. Biskup Gaudent bježi i sakriva se na Osorščici i u tamnoj špilji provodi godinu prognaničkog života. Kako je špilja bila puna zmija, čineći pokoru isprosio je kod Boga milost da oslobodi ove otoke zauvijek zmija otrovnica.
Pobjegao je do Rima i potom nastavio svoj isposnički život u franjevačkom samostanu u Jakinu, gdje je u duhu svetosti umro 31.05.1044. godine. Nakon skoro stotinu godina njegovi se posmrtni ostatci vratiše na čudnovat način; sva su zvona zazvonila sama od sebe rano prije zore. Ispod gradskih zidina u moru je plutala drvena škrinja (njezini ostatci se čuvaju u sakralnoj zbirci). U njoj je bila druga gvozdena škrinja sa tijelom sv. Gavdenta. Osorani u njegovu čast sagradiše malenu crkvu, a njega proglasiše zaštitnikom grada i otoka.
Susačka narodna nošnja
Ženskoj susačkoj narodnoj nošnji valja posvetiti posebnu pozornost jer se razlikuje od većine poznatih nošnji. Osobito obilježje je da je jako kratka (iznad koljena) i vrlo žarkih boja. Svakodnevna se vrezija narodne nošnje i danas može vidjeti na Susku.
Cipele - svečane, nazivaju se «carape»; izrađene su od pustine (filca), a vezuju se tankom crvenom vunenom vrpcom «valnica».
Radne cipele ručne su izrade i nazivaju se «pute». Izrađene su od platna, a potplat je od janjeće kože ili platna.
Čarape (kalcete) izrađene su od vune, a boja je jarkocrvena - «carjena ili oganju».
Gaće s nogavicama - «mudonde» pamučne su s bijelom čipkom - «merlić» po rubovima. Košulja - «kosula» pamučna je, bijele boje s čipkom oko vrata i oko rukava.
Podsuknja - «suknica» bijela je, izrađena od pamučnog platna, ukrašena raznobojnim vrpcama, ukrasnim cvjetićima i sl.
Prsluk - «bust» vrlo je uzak, jarke boje s cvjetnim uzorcima i okićen školjkicama. Zakopčava se sa tri dugmeta.
Suknje - «kamizoti» sastoje se od 5-6 bijelih suknji. Prva (najdonja) je najkraća, a ostale su, svaka za nekoliko centimetara duže od prethodnih. Time se dobiva stožast oblik nošnje. Na rubu je bijela ručno izrađena čipka - «kamufi».
Gornja suknja - «kamizot na faldice» obično je bijele boje ili tankih uzdužnih crvenih ili plavih crtica.
Tkanina je najčešće ručno nabrana svila. Nabori ili valovi na tkanini dobivaju se tako da se suknje čvrsto omotaju konopcem i tako puste dok se ne naboraju. Postupak se ponavlja više puta.
Kecelja - «traviersla» jako je ukrašena mašnicama jarkih boja, vrpcama i perlicama.
Rubac - «bravaruol» stavlja se oko vrata, jarkih je boja i s dugim resicama, a s prednje strane je pričvršćena u struku.
Kosa je upletena u krunicu, a ukrašen je raznobojnim mašnicama. Budući da je sama nošnja jarkih boja, nije uobičajen nikakav nakit.
Muška nošnja uglavnom se ne razlikuje od ostalih građanskih odjela iz 19. stoljeća. Na nogama su već spomenute platnene cipele, «pute». Hlače su crne ili tamnoplave. Košulja je s bijelim ovratnikom. Za pasom je širok pojas s orijentalnim uzorkom. Navodno se nabavljao u Istanbulu. Prsluk je obično crne ili koje druge, tamnije boje. Na glavi je uvijek bila kapa, kapetanska ili francuska.
Apoksiomen
Apoksiomen (grčki "onaj koji se struže") jedna je od konvencionalnih poza u kojoj su antički Grci prikazivali atlete. Nakon treninga, sportaši su prašinu i znoj s (nauljenog) tijela skidali malim srpolikim instrumentom koji su Grci zvali ksistra, a Rimljani strigil (strigilis); kipovi apoksiomena hvataju mladiće u takvim trenucima. Najpoznatijeg antičkog apoksiomena oblikovao je u bronci Lisip iz Sikiona, dvorski kipar Aleksandra Velikog, oko 330. pr. Kr. Original je izgubljen. Sačuvana je antička mramorna kopija, danas u rimskom Museo Pio-Clementino, otkrivena 1849. u Trasteveru.
U novijoj hrvatskoj kulturi Apoksiomen (odnosno "hrvatski Apoksiomen" ili "lošinjski Apoksiomen") prvenstveno je naziv brončanog antičkog kipa izronjenog u lošinjskom akvatoriju. Hrvatski se Apoksiomen razlikuje od Lisipova prvenstveno po tome što struže bok, a ne podlakticu. Smatra se da lošinjska kopija potječe iz II. ili I. st. pr. Kr.
Kip je 1996. pronašao belgijski turist René Wouters, kraj otočića Vele Orjule, na pješčanom dnu između dvije stijene, na dubini od oko 45 metara. Nalaz je Ministarstvu kulture Republike Hrvatske prijavljen 1998. Ronioci Specijalne policije i stručnjaci Ministarstva kulture i Arheološkog muzeja u Zadru izronili su kip 27. travnja 1999.
Nakon dugogodišnje desalinizacije i brižne restauracije, kip je bio izložen u Arheološkom muzeju u Zagrebu, od 18. svibnja do 17. rujna 2006; od listopada 2006. do 30. siječnja 2007. nalazio se na gostovanju u Italiji, u Firenzi (Palazzo Medici Riccardi), gdje ga je vidjelo oko 80.000 posjetilaca, "uvelike povećavši broj posjeta" palači.
Gradovi koji su se spominjali kao „kandidati“ za trajni smještaj Apoksiomena u Hrvatskoj, bili su, uz Mali Lošinj i Rijeka, Zadar i Zagreb no Hrvatsko vijeće za kulturna dobra i Hrvatsko muzejsko vijeće donijeli su odluku da se Apoksiomen trajno smjesti i izloži u Malom Lošinju , u blizini mjesta pronalaska .
U Malom Lošinju 30.04.2016. g. otvorio se novi muzej posvećen Apoksiomenu, 2000 g. staroj brončanoj skulpturi.
Vransko jezero
Vransko jezero na otoku Cresu prirodni je fenomen. Do danas je niz studija obrađivalo nastanak jezera i način akumuliranja slatke vode od Napoleonovih znanstvenika do današnjih suvremenih stručnjaka. Kvalitetnu slatku vodu koristi stanovništvo otočja Cres-Lošinj. Probajte vodu i uvjerite se u njezinu kvalitetu i prirodnost. Tijekom sezone zbog porasta populacije i povećanog korištenja vode, razina jezera često opada. Stoga Vas dragi gosti molimo da prilikom korištenja vode budete racionalni kako bi ovaj dar prirode još dugo godina mogao krasiti otok i napajat žedna usta.
Legenda
Nekoć davno živjele su dvije sestre Gavanke. Jedna je bila dobra i siromašna, živjela je na padinama doline u skromnoj kučici okruženoj škrtom zemljom. Druga je bila zla i bogata, živjela je u dolini u velikom dvorcu okruženom plodnom zemljom. Godine su prolazile, a sestre su se malo družile jer siromašna sestra nije bila dostojna društva bogate. Jedne godine njihov je kraj zadesila velika suša. Siromašna sestra nije imala dovoljno hrane i vode da prozivi teške vremenske uvjete. Krenula je kod svoje bogate sestre moliti pomoć u hrani i vodi, ali ju je sestra grubo odbila. Na povratku svojoj skromnoj kućici, hodajući uz padinu molila je boga za pomoć. Odjednom joj se ukazala svjetlost i čula je riječi: "Dobra djevojko, vrati se u svoj dom i tamo će te dočekati dovoljno hrane i vode da preživiš sušnu godinu, ali ne smiješ se okretati prema svojoj sestri koja živi u dolini". Siromašna sestra je hodala prema svome domu, ali čuvši jaki šum vode, zbog svog dobrog srce, morala se okrenuti da vidi što je sa sestrom. U trenutku pretvorila se u stijenu iz koje je potekao veliki izvor vode. Ta voda preplavila je dolinu i dvor njene bogate sestre. Od toga dana na Vranskom jezeru postoji trajni izvor vode, a prilikom velikih suša mogu se vidjeti obrisi potopljenog dvora.
LOŠINJSKI LOGER NEREZINAC - INTERPRETACIJSKI PLOVIDBENI CENTAR
Posjetite interpretacijski plovidbeni centar pomorske baštine otoka Lošinja LOŠINJSKI LOGER „NEREZINAC“ – Muzej na otvorenom !
Jedrenjak je obnovljen po uzoru na lošinjske logere s kraja 19.st., a privezan je na Rivi lošinjskih kapetana, ispred Muzeja Apoksiomena te na suvremen, zanimljiv i interaktivan način prikazuje i interpretira dugu i bogatu pomorsku tradiciju Lošinja.
Drveni motorni brod “Dražica” (nakon obnove preimenovan u „Nerezinac“) je vrijedan primjerak tradicionalne brodogradnje, a od 2010. godine je na listi zaštićenih kulturnih dobara Ministarstva kulture RH.
Postav se sastoji od dijela postavljenog na rivi ispred broda, dijela na palubi broda i dijela postavljenog unutar broda u potpalublju (bivšem skladištu – štivi).
Multimedijalni postav u potpalublju prikazuje život na brodu kroz pet karakterističnih tematskih cjelina: posada, hrana, tereti, pomorske rute te gradnja i održavanje broda.
Osim činjenica koje mu se nude, posjetitelja se poziva na zamišljanje mogućih priča i scenarija budući da, pored općih informacija o takvom tipu brodova, vremenu u kojem su nastali i korišteni kao i o tipu tereta koji je bio uobičajen, postoji vrlo malo izravnih podataka pa je povijest „Nerezinca“ gotovo potpuna nepoznanica.
Postav na obali (rivi) i palubi (koverti) sadrži informativnu ploču s osnovnim podacima o brodu te dio nazvan ‘radionica’ na kojem posjetitelji mogu isprobati neke od vještina tradicijske brodogradnje, održavanje broda, ili na palubi vezano uz mornarske vještine ili upravljanje brodom: šuperenje (kalafatanje), krpanje jedara, blanjanje, brušenje, zabijanje čavli, krivljenje drva (na paru), vezanje mornarskih čvorova, ribanje palube (kuverte), puhanje u rog, podizanje posjetitelja preko koloturnika (paranki), podizanje jedra i sl.
Brod sudjeluje i na turističkim manifestacijama u sklopu kojih se održavaju regate tradicijskih plovila.
Ovaj plovidbeni interpretacijski centar svoj vez pronašao je ispred Muzeja Apoksiomena u Malom Lošinju, a moguće ga je posjetiti svaki dan u vremenu: 9 - 13/17 - 20h.
Ulaz je besplatan!